Što je pravo na slobodu i osobnu sigurnost?
Pravo na slobodu i sigurnost podrazumijeva pravo na fizičku slobodu i štiti od nezakonitog i proizvoljnog pritvora. Ako je osoba pritvorena, za to moraju postojati temelji (razlozi za pritvor) i mora se provoditi postupak utvrđen zakonom. Pravo na slobodu i osobnu sigurnost nije isto što i pravo na slobodu kretanja, već se radi o dva zasebna prava.
Lišavanje slobode ne podrazumijeva nužno uhićenje ili držanje u zatvorskoj ćeliji. Ono može imati i druge oblike, koji uključuju prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu, zatvaranje u graničnim tranzitnim zonama, držanje u policijskom vozilu ili kućni pritvor.
Može li lišavanje slobode biti zakonito?
Postoje okolnosti u kojima je lišavanje slobode zakonito. One uključuju pritvaranje osobe na temelju valjanih razloga i sukladno postupcima utvrđenim zakonom.
Općenito, razlozi za pritvor mogu biti sljedeći:
- osuda nadležnog suda
- kada osoba nije postupila u skladu sa sudskim nalogom ili kako bi se osiguralo da osoba postupa u skladu sa zakonom
- kada je osoba osumnjičena za kazneno djelo, a pritvaranje je potrebno kako bi se spriječilo počinjenje drugog kaznenog djela ili kako bi se spriječio bijeg
- iz medicinskih i/ili socijalnih razloga: npr. prisilni smještaj osobe u ustanovu za mentalno zdravlje ili kako bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti
- neovlašteni ulazak u zemlju, ili u slučajevima deportacije ili izručenja
Tko štiti ovo pravo?
Država je prvenstveni jamac ljudskih prava. Njene obveze su dvojake: negativne (obveze da nešto „ne učini”) i pozitivne (obveze da nešto „učini”).
Negativna obveza nalaže državi da se suzdrži od kršenja prava na slobodu i sigurnost, tj. da ne pritvara osobe nezakonito. Pozitivna obveza obuhvaća dužnost pružanja zaštite od nezakonitog lišavanja slobode svakome tko je u njezinoj nadležnosti, osiguravajući da osoba bude lišena slobode samo u skladu sa zakonom i neproizvoljno.
Međunarodno priznanje ovog prava
Opća deklaracija o ljudskim pravima, prekretnički dokument o ljudskim pravima donesen nakon završetka Drugog svjetskog rata, sadrži dva članka koja spominju ovo pravo.
Članak 3. glasi:
„Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost”
dok članak 9. nadodaje da
„Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom uhićenju, zatvaranju ili izgonu”.
Pravo na slobodu i sigurnost univerzalno je priznato i nalazi se u svim općim međunarodnim i regionalnim konvencijama o ljudskim pravima.
Jedan od oblika lišavanja slobode, pri kojem se prikriva sudbina ili mjesto boravka nestale osobe, od 2010. godine reguliran je posebnom konvencijom, Međunarodnom konvencijom o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka.