Što podrazumijevaju „vjera” i „uvjerenje”?
Teško je strogo definirati vjeru: takva bi definicija morala biti vrlo široka i fleksibilna kako bi uključila različite vjeroispovijesti koje danas postoje, ali također ne bi trebala biti preširoka kako ne bi bila prenategnuta. Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda opisao je vjeru ili uvjerenje kao: teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, kao i pravo da se ne ispovijeda nijedna vjera ili uvjerenje. Jednostavnim riječima, ovo pravo štiti različita uvjerenja, kako religiozne tako i nereligiozne prirode (kao što su ateizam i agnosticizam).
Sloboda vjere ne uključuje samo pravo na držanje uvjerenja, već i slobodu njegova očitovanja, slobodu usvajanja, promjene ili odricanja uvjerenja te slobodu od prisile u pogledu vlastitih uvjerenja. Osoba nije dužna otkriti svoje uvjerenje: sloboda vjere također uključuje pravo na čuvanje privatnosti tih informacija.
Postoje li ograničenja ovog prava?
Sloboda vjere i uvjerenja nije apsolutna i stoga može biti podložna ograničenjima.
Europska konvencija o ljudskim pravima predviđa tri kriterija koja moraju biti zadovoljena da bi ograničenje bilo zakonito:
1. Ograničenje je predviđeno zakonom: u nacionalnom zakonodavstvu postoji odredba koja dopušta takvo ograničenje
2. Ograničenje je neophodno u demokratskom društvu:
- radi zaštite javne sigurnosti
- radi zaštite javnog reda, zdravlja ili morala
- radi zaštite prava i slobode drugih
3. Ograničenje je razmjerno (nije veće nego što je potrebno za postizanje željenog cilja)
Ove kriterije također su općenito prihvatile i primijenile druge međunarodne institucije za ljudska prava, a slijede ih mnoga nacionalna tijela koja donose odluke.
Tko štiti ovo pravo?
Država je prvenstveni jamac ljudskih prava. Njene obveze su dvojake: negativne (obveze da nešto „ne učini”) i pozitivne (obveze da nešto „učini”).
Negativna obveza je suzdržati se od proizvoljnog miješanja u nečiju slobodu vjere i uvjerenja. Pozitivna obveza je osigurati zaštitu slobode vjere i uvjerenja kroz funkcionalni regulatorni okvir (nacionalno zakonodavstvo) i učinkovit pravosudni i izvršni sustav (kao što je funkcionalno sudstvo).
Međunarodno priznanje ovog prava
Ovo je pravo formulirano nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je međunarodna zajednica odlučila postaviti zajednički standard za zaštitu temeljnih prava. U tu je svrhu 1948. godine donesena Opća deklaracija o ljudskim pravima. Članak 18. glasi:
„Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; to pravo uključuje slobodu promjene vjeroispovijedi ili uvjerenja i slobodu da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeroispovijed ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima.”
Ovo je pravo kasnije uključeno u međunarodne i regionalne konvencije o ljudskim pravima.
Sloboda vjere doista je jedan od temelja demokracije. Europski sud za ljudska prava izjavio je da:
„pluralizam neodvojiv od demokratskog društva, koji je stjecan stoljećima, ovisi o [ovoj slobodi].”